Ne postoji demokracija tamo gdje se vlast godinama delegira izabranim dužnosnicima — postoje samo vlade koje posuđuju to ime. Gradimo argument u korist prave stvari: vladavine rotacijom, u kojoj svaki građanin dobiva svoj red, i nitko ne drži vlast dovoljno dugo da bude njome iskvaren.
Glasovanje odlučuje tko vama vlada. Samo po sebi nikada nije značilo da vladate sami sobom. Slučaj za rotaciju počiva na pet tvrdnji — svaka od njih razlog zašto izbori i samouprava nisu ista stvar.
Ako netko drži vlast neograničeno — ili čak fiksni višegodišnji mandat — građani ne vladaju. Njima se vlada, s priloženim razdobljem preispitivanja.
U trenutku kada predate svoju vlast predstavniku, ona prestaje biti vaša vlast u akciji. Postaje njegova prosudba, provedena u vaše ime — što je nešto drugo.
Periodično biranje tko vama vlada nije ista aktivnost kao vladanje. Jedno je potrošački izbor. Drugo je ono što demokracija treba značiti.
Klijentelističke mreže, odnosi s donatorima i karijerni poticaji svima je potrebno vrijeme da se formiraju. Dva tjedna na dužnosti nisu dovoljna da se izgradi ijedna od njih.
Nema stalne klase donositelja odluka. Nema profesionalnih političara. Nema trajnog obnašanja dužnosti. Vlast prolazi kroz sve, a zatim ide dalje.
U klasičnoj Ateni, većina javnih dužnosti nije se osvajala izborima — popunjavane su ždrijebom, izvučenim iz skupa građana s pravom glasa. Na izbore se gledalo sa sumnjom, uglavnom rezervirane za nekoliko uloga koje su zahtijevale specijaliziranu vještinu, poput vojnog zapovjedništva.
Obrazloženje je bilo izravno: izbori teže favorizirati bogate, dobro povezane i uvjerljive. Ždrijeb ne favorizira nikoga. Smatran je demokratskijim mehanizmom — izbor ždrijebom bio je, u stvarnom smislu, izvorno značenje «vlasti naroda».
Taj stari prevarantski dogovor pseudodemokracije — glas svakih nekoliko godina u zamjenu za to da netko drugi vlada u tvoje ime — istrošio je svoj ciklus. Njegova legitimnost se istanjila, a tvrdnja da je to konačan oblik demokracije ionako nikada nije izdržala provjeru. Došlo je vrijeme Prozopokracije, u kojoj građani neposredno vrše vlast.
Svaki odrasli građanin prolazi kroz rotaciju redom — abecednim redom, ili prema transparentnom slučajnom redoslijedu. Nitko nije izuzet zbog statusa. Nitko se ne ponavlja preuranjeno.
Posao, obitelj, odmor. Građanska dužnost je rotacija kroz kalendar, ne karijera.
Lokalne zakonodavne i proračunske odluke, koje donosi onaj čiji je red, ne onaj tko je najžešće kampanjirao.
Dužnosti policije zajednice rotiraju se na isti način, pod standardiziranom obukom koju svi građani unaprijed završe.
Sudačka dužnost također rotira — proširujući princip porote koji je već poznat u mnogim današnjim pravnim sustavima.
Ne predstavljamo ovo kao gotov plan. Ozbiljna ideja stječe povjerenje imenovanjem svojih najtežih problema, ne skrivanjem.
Standardizirana, obvezna obuka prije svake rotacije je radna pretpostavka — ali opseg i strogost te obuke ostaju neriješeni, i to je daleko najteži problem dizajna u ovom modelu.
Ždrijeb ima jasan povijesni presedan na razini grada. Njegovo širenje na nacionalno upravljanje — posebno za pitanja koja zahtijevaju kontinuitet, poput vanjske politike — otvoreno je pitanje dizajna, ne riješeno.
Još nemamo plan prijelaza. Prva faza ovog projekta je izgradnja javnog razumijevanja ideje — dizajn prijelaza dolazi kasnije, s više ljudi uključenih u njegovo oblikovanje.
Ovo nije kandidat, stranka ili glas. Ovo je argument koji mora jasno doprijeti do ljudi prije nego što može bilo kamo ići. Vaš doprinos financira prvu fazu: izgradnju slučaja, javno, otvoreno.
Donacije se obrađuju transparentno — svaki doprinos i trošak javno je vidljiv. Nijedan fond ne podržava nijednog kandidata ili stranku.